ISHA-in jesenski seminar u Skoplju

Tranzit iz ljeta u jesen mnogima teško pada. Nostalgija i lagana sjeta izmjenjuju se s padom raspoloženja i određenih kolegija, a učenje za jesenske rokove guši tijekom ljeta stečeni elan. Ni oni nadobudniji koji su sve riješili prije jesenskih rokova nisu u mogućnosti izbjeći atmosfersko klizište i skori početak novih obveza. Takvo neselektivno rešetanje jesenskog AK-47 naišlo je na otpor upravo za vrijeme tog tranzita. Naime, od 20. do 26. listopada u glavnom gradu Makedonije održao se jesenski ISHA seminar s temom History Through Music. ISHA Split imala je jednog predstavnika koji je transportne muke odlučio dijeliti s kolegama iz ISHA-e Osijek. Putovanje je otpočelo već 18. listopada ujutro kada se bus izmigoljio iz vlažnog i neprimamljivog splitskog kolodvora i zakotrljao do Osijeka. U Osijeku je jednočlanu delegaciju ISHA-e Split dočekala, tada još uvijek potpredsjednica ISHA-e Osijek, Dunja Tomić, te se u obiteljskoj kući muziciranjem prikladno pripremalo za nadolazeći seminar. Bus je idućeg jutra zamijenjen vlakom u kojem se našlo brojno osječko izaslanstvo, njih čak osmero, koji su u svojim redovima imali predsjednika ISHA-e International – dokaz visokog stupnja studentskog aktivizma u Osijeku. Stari su se prijatelji izgrlili, a novi upoznali, a vizure se, unatoč državnoj granici, nisu mijenjale, za razliku od našeg raspoloženja koje je bilo malo poljuljano zbog dvosatnog kašnjenja vlaka za Beograd u koji smo trebali presjesti. Zahvaljujući Vinkovim izvrsnim komunikacijskim vještinama i susretljivom kondukteru, vlak Beograd-Skoplje čekao je hrvatsku družinu te nam je osiguran prijevoz do Topčidera gdje nas je isti čekao. U bezglavoj jurnjavi nismo stigli ni pošteno stisnuti ruku našem prijatelju iz Kosovske Mitrovice Đorđu Krivokapiću, koji nas je dočekao na kolodvoru i orijentirao prema cilju. S prozora vlaka su, poprilično austrougarski, Domen i Miriam (slovensko-njemački par koji je spojila upravo ISHA) ismijavali naše kašnjenje. Željezničke avanture intenzivirale su se ulaskom u vlak i spoznajom kako je snalažljivi Vinko izgubio novčanik sa svim dokumentima. Budući da nije dobra ideja ići preko granice bez istih, izletio je na sljedećoj stanici i s vojničkim ruksakom i lu(ci)d(n)im stavom krenuo u potragu dok se sumrak hvatao za beogradske vidike. S jednim čovjekom manje naš elan je malo splasnuo, svakako smo se mi puno više zabrinuli od onoga kome je novčanik nestao, ali su se u tim kupeima rađala nova prijateljstva temeljena na deratizacijskim vještinama, budući da je otpočela sezona žohara u „vozovima“. Probudili smo pijetle, a i članove ISHA-e Skoplje stigavši u prijestolnicu kiča, rezultat projekta „Skoplje 2014“. Štere, Marko, Aca i Jana poranili su da nas prime u službeni ured ISHA-e Skoplje, a zatim u hostel gdje smo se smjestili i pozdravili s ostalim sudionicima seminara. Gotovo familijarna atmosfera bila je prisutna od prvog trenutka te smo se svako malo ustajali sa stolica da pozdravimo novopridošlice u hostel. Prikladno, u hostelu se nalazio mali pijanino koji je zvučao tako robusno kada bi za njega sjeo Anselm, predsjednik ISHA-e Ghent. Dobra stvar je bila što nam je sve bilo blizu tako da smo uglavnom hodali do planiranih punktova, osim do fakulteta i izleta ili prilikom padanja s nogu od umora (brojač koraka je nekad išao i preko 20 000). Ledolomačka zabava (Ice Breaking Party) prve je večeri bila prilika da doznamo više o nepoznatim sudionicima, prisjetimo se lijepih uspomena sa starim znancima, ali i pročavrljamo sa Skopljanima koje smo upoznali na Filozofijadi ove godine u Crnoj Gori.

Doručci su nam uvijek bili u hostelu, stoga smo se u pravilu dizali pet minuta prije polaska, čemu je pridonijela i balkanska fleksibilnost naših domaćina. Prijedlozi uz satnice su uvijek bili „oko“, nikad „u“. Našminkani i namirisani nacrtali smo se na Filozofskom fakultetu Sveučilišta svetog Ćirila i Metoda koji je i najstariji u državi. Uvodni govor održao je uvijek simpatični Stefan na još simpatičnijem engleskom, dok je njihov dekan Ratko Duev (također gospodin s kojim smo se imali prilike upoznati u Crnoj Gori) pohvalio inicijativu ISHA-e Skoplje i zaželio nam produktivan seminar i ugodan boravak. Nakon preraspodjele po učionicama rezultat je bio da se u radionici Kristijana Rizova i Maximiliana Eckerta pod nazivom „Sing for the laughter, for the tear, or for propaganda?“ našla jugoslavensko-ruska kombinacija sudionika budući da je Nijemac Hannes dolazio tek idućeg dana na seminar. U opuštenoj i atmosferi ispunjenoj hrvatsko-srpskim šalama nizale su se zanimljive prezentacije o političkim utilizacijama glazbe. Uglavnom su se svi držali nacionalnih primjera, dok je Moskovka Kristina govorila o slučaju kraljice Elizabete, probivši led. Jan je pričao o evoluciji ruske himne kroz stoljeća, a Denis o pionirskim pjesmama u SSSR-u, tema koja je neodoljivo podsjećala na situaciju u našoj bivšoj državi. Odradivši pola prezentacija otišli smo na ručak, a kasnije na jednu od mnogobrojnih kava. Nastavili smo s Ognjenom koji je govorio o tri skupine glazbenika za vrijeme postjugoslavenskih ratova i Oljom koja je govorila o utjecaju talijanskih pop zvijezda na jugoslavensku glazbenu scenu. Hrvate, mene i Andreja iz Osijeka, ostavili su za sutra. U hostelu nas je dočekalo iznenađenje. To je bio Vinko koji se unatoč svim daćama i nedaćama, koje same po sebi predstavljaju potencijalni omanji roman, uspio dovući do Skoplja u jednom komadu. Obazrivo planiranje organizatora ostavilo nam je slobodno popodne za rekuperaciju i pripremu za odlazak na koncert Električnog orgazma na otvorenom. Odlična ekipa, zarazni ritmovi i nevjerojatno niske cijene točenog rezultirale su odličnim provodom.

Sljedećeg jutra uz određene poteškoće nastavili smo ciklus prezentacija. Andrej i ja smo imali sličnu temu te smo zajedno odgovarali na pitanja sudionika o proustaškim elementima u Thompsonovim pjesmama, odnosno, o utjecaju pjesme Bojna Čavoglave na ishod Domovinskog rata te zaključke prezentirali na neuobičajeno ranom Finalnom zaključku koji je sadržavao plesne točke, ojkanje i gromoglasne aplauze nakon kojega je slijedilo istraživanje noćnog života u Skoplju koje je na kraju završilo u parku uz zvuke gitare koji su se nastavili u hostelu na opće nezadovoljstvo okolnih subjekata i objekata.

Nedjelja je bila rezervirana za cjelodnevni posjet tradicionalnom makedonskom selu u kojem smo imali prilike kušati tradicionalne makedonske mesne specijalitete i pokoju žesticu za dizanje raspoloženja na koje je malo tko ostao ravnodušan. Penjanje na Vodno žičarom pružilo nam je potpuno novu perspektivu na Skoplje koje se poput Petera Croucha na travnjaku steralo po dužini između planinskih masiva. Malo planinarenja i svježeg zraka odagnalo je mogući umor i pospanost tog dana te nam je ostalo dovoljno slobodnog vremena za NDP. Bogatstvo europskih specijaliteta, što krutih, što tekućih, muzika iz prošlog stoljeća, lelujajuće zastave nepostojećih država i puš-hlađenje van zakupljenog prostora, uz raspojasali dijalog te konstantne zdravice razlozi su zbog kojih je skopski NDP položio s odličnim. Ponovo smo se veseli vratili u hostel, a seminar je bio tek napola gotov.

U ponedjeljak smo obišli Skoplje u četiri skupine, a naša je bila pod vodstvom Bobana i Nikole koji su zbog sastava naše grupe u komunikaciji koristili tzv. balkanski esperanto. Fantastičan obilazak pun zanimljivih priča o velikim individuama, ali i malim ljudima, o grandioznim građevinama i sitnim ruševinama tako bitnim za uvijek polemizirani makedonski identitet. Zahvaljujući dobrim akademskim vezama besplatno smo posjetili i Muzej VMRO-a čije su me suviše realne voštane figure u realnoj veličini dovele do toga da sam se nekoliko puta prenuo ekstenzivno buljeći u kompleksiju njihova lica. Oživljena povijest na momente je preuzimala nadrealne definicije. Ako se išta može reći za Makedoniju, to je da se dobro jede, kruna čega je bila grupni posjet restoranu u centru grada, gdje smo po menijima tražili ima li još nešto makedonsko što nismo probali. Nakon što je svatko u desnici posjedovao kriglu Skopskog, osim makedonskog Britanca Adriana, koji nam je religiozno objasnio osnove rituala ispijanja čaja u točno određen sat te nakon što je jelo pristiglo na stol, značajno smo se pogledali i pomislili kako je taj trenutak jedan od onih životnih koji se urežu u pamćenje i koji prepričavaš unucima. Koga god pogledaš za tim dugačkim stolom ima neku svoju priču koju je podijelio s tobom kao da je zadnja cigareta ili žvakaća guma i koju cijeniš jer posjeduje pouku i emocionalnu identifikaciju koja briše granice jezika, sistema, kultura i država. Srećom, taj je trenutak zabilježen lećom pametnog telefona, oduzet iz ruku zaborava, spreman da za četrdeset godina uzrokuje naćuljene uši ili kolutanje očima. To nas dovodi do sljedećeg punkta našeg „điravanja“ Skopljem: turske shisha kafane. Nismo dugo trebali čekati da nam se tu pridruži Ozge iz Carigrada koja nam je pojasnila kako se ispija turski čaj i pravilno uvlači dim iz tog misterioznog stroja za proizvodnju dobrog raspoloženja. Večer je bila stvorena za pub crawl, a mi za sabotažu. Peteročlana vojvođansko-hrvatska družina ostala je u hostelu, pravila koktele i penzionerski igrala igre za cuganje. Nakon što se većina vratila s pub crawla pridružili su nam se u penzioniranju do ranih jutarnjih sati gdje smo polemizirali teme od germanske točnosti do balkanske fleksibilnosti, od Orbana do Erdogana, od Vardara pa do Triglava.

Sunce je zatuklo zjenice nekoliko sati prerano, a GA sastanak je već kasnio. Nikakav problem za organizatore koji niti jednim svojim potezom nisu pravili presing ili plasirali loptu nervoze na sudionike, dapače strpljivo su se nosili sa svim našim prohtjevima. GA je uvijek stresna i dugotrajna Generalna skupština na kojoj se bira novo vodstvo ISHA-e International. Nakon višesatne rasprave, glasovanja i prebrojavanja objavljeno je da je predsjednik ISHA-e International za iduću godinu Anselm Logghe, a potpredsjednici Yordana Nikolova i Raphael Pabst. Predstavnik ISHA-e Split koji piše ove retke našao se u Odboru. Nakon čestitki i fotografiranja, pošli smo u hostel počinuti na trenutak i razmijeniti posljednje dojmove prije oproštajne zabave. Ona je, pak, prošla vrlo mirno, u osmjehivanju i pokojoj suzi što ujutro krećemo kući te trošenju zadnjih denara.

Osječko-splitska ekipa je svoj zadnji dan u Skoplju rastegla do maksimuma te smo obišli sve one znamenitosti za koje dotada nismo imali vremena. Vlak za Beograd polazio je navečer i poprilično već kasnio te smo bili spremni na nove borbe s lopovom vremenom. Sa stanice su nam mahali ti divni ljudi, članovi ISHA-e Skoplje, kao da je posljednji ispraćaj pred rat. I mi smo mahali njima, s trupovima izvan prozorskih okana uz pjesme zajedništva i bratstva. Koliko je sreće bilo na dolasku, toliko je tuge bilo pri odlasku iz Skoplja. Tješili smo se poslovicom: „Ne tuguj što je gotovo, budi sretan što se dogodilo“, koja pogotovo vrijedi za ovaj ISHA-in seminar. Tugaljivost smo zamijenili brigom jer našem putovanju još nije bio kraj. Koliko je sreće (one kartaške, djetelinske ili one kojom blagoslivljaju bogovi) bilo pri prvom dolasku u Beograd, toliko je bilo i pri povratku u jedini europski grad kroz koji prolazi autocesta. Naime, vlak kojim smo trebali stići u Beograd, a koji je nemilo kasnio orući ne poput traktora, već poput volova pri kraju smjene do stanice Topčider, pokvario se te smo dočekali negdje u Šumadiji brzi vlak koji nas je doveo na vrijeme na glavni kolodvor te smo ponovo u žurbi nagurali sebe i kufere u taj vlak i s osmijehom na licu i štekom cigareta u torbi dočekali granicu gdje su osmijesi postali lažni, a prtljaga pravedna samo ako ostane zatvorena. Carini smo opalili štroc u baštune, prošli smo lišo, nisu primijetili mot, vjerojatno zato što nitko od njih ne igra dalmatinske kartaške igre. To me podsjetilo na Split, do kojeg je put uglavljen za idući dan te je Dunja bila prva koja je mogla parafrazirano iskusiti ove retke.

Svaki odlazak je težak, a ja sam odlazio iz Splita, iz Skoplja te iz Osijeka dva puta. Pa ipak, nije mi bilo teško. Dozujao sam kući ponovno proživljavajući fantastičnu atmosferu, ljude i grad, a ljudi su lokusi, lokusi su ljudi, to dvoje ide pod ruku i kako da se ne vratim u taj rustikalni kič, simpatično zbunjeni grad i zemlju gdje vječno sunce sja.

 autor: Blaž Ševo

foto: Udruga studenata povijesti "Toma Arhiđakon"

• Prethodno
• Sljedeće