Regionalni seminar "Yugoslavia revisited" 

S marčanom burom stigao je i Regionalni seminar ISHA-e Osijek „Yugoslavia revisited“ koji je u dravskom Essegu okupio oko četrdeset studenata spremnih da u pet radionica podijele svoje povijesno istraživanje o temama kao što su: „Jugoslavija na pozornici i iza zavjese“, „Od Vardara do Triglava“, „Stvaranje i razvitak Jugoslavije: Bratstvo i (ne)jedinstvo“, „Nitko nema pravo odlučivati u ime radnika“ i „Tito i ekipa protiv svijeta“. ISHA Split je i ovog puta imala četiri ratnika spremna za obranu dalmatinskih boja. Za razliku od konferencije u prosincu napravili smo malu rošadu u postavi te su Luku i Zvonimira zamijenili kolege Ivan Gilić i Marin Visković. Želeći ostati dosljedni sebi i ovog smo puta imali problema s prijevozom te smo poput osamnaestostoljetne Hrvatske razjedinjeni ušli u 19. stoljeće, odnosno u još jednu panonsku avanturu. Kolege Gilić i Pavela išli su s Gilićevom obitelji koja ima rodbinu u Osijeku, dok smo Visković i ja putovali s našim kolegom i ponositim Srijemcem Josipom Pančićem. Kada bih započeo priču o njegovom životu, trebalo bi nam desetak kartica teksta te ću samo spomenuti kako je čovjek uistinu herbarij kulturnih specifičnosti koji je u svom govoru, mentalitetu i vozačkim sposobnostima ujedinio Vukovar, Hvar, Split, Kaštela i naravno rodni kraj svojih roditelja, simpatični, a u isto vrijeme otužni Opatovac, bremenito selo koje ćete, ako pratite tiho šuljajući Dunav od Vukovara prema jugoistoku, a koji paralelno prati cestu D2, prepoznati po nepreglednim hektarima repice, pšenice i hmelja te prapornom alejom iznad išaranog imena sela na prometnom znaku. Do te će se, pak, scene naša tročlana družina morati s gume na gumu gegati osam sati. Iako se kazaljka brzine u plavoj Mazdi rijetko kad spuštala ispod okruglih 100, uvjeti na cesti nam nisu bili naklonjeni. Lički se snijeg na gomilama smiješio raspjevanoj i brbljavoj družini, a usput se ista zaustavila na Plitvičkim jezerima i kontemplirala nad ledenom okovanošću našeg najstarijeg nacionalnog parka. Prolazeći starim cestama i provjerenim prečicama, Josip nam je svakih 20 kilometara prstom pokazivao u kojoj se od kuća pored ceste nalazi neki njegov daljnji rod ili prijatelj s kojim je radio sezonu. Upijajući geografska znanja posvjedočili smo i alarmantnoj situaciji s vodostajima karlovačkih rijeka. Dugi pravac slavonske autoceste odlučili smo presjeći i prebaciti se na lokalne ceste koje vode do Vukovara dok su nam uši bile zalijepljene za radio na kojem se prenosila utakmica kupa Hajduk – Lokomotiva. Naše automobilsko slavlje zbog prolaska Hajduka u finale kupa je odjekivalo srpskim selima kroz koja smo prolazili te smo se oko devet navečer našli u vukovarskoj birtiji gdje smo nastavili dubokoumne razgovore uz Vukovarsko. Bilo je već vrijeme za spavanje te smo odjahali na Mazdi preko prištavih srijemskih cesta koje su me podsjetile na moje segetske iz vremena kad je cijela moja obitelj išla u posjete nekoliko kilometara udaljenoj majčinoj obitelji brundajućim Yugom, a ta su vremena već signalizirala koliko su mi mila putovanja. Malo se toga promijenilo, ceste su još uvijek prištave, automobil još uvijek brunda, a ja još uvijek volim putovati. U sličnim mislima sam stigao pred Ulicu Alojzija Stepinca 1 u kojoj se nalazila Josipova obiteljska kuća koju čuvaše visoka stabla, tihe sove, nestašne krtice i potok slivnih voda. Budući da smo krenuli dan ranije, prespavali smo u prohladnom Opatovcu te se sljedećeg jutra uputili Osijeku. Sunčane zrake su otkrile sinoć skrivene tužne priče, vedute i dvorišta slabo naseljenih punktova na potezu Opatovac – Osijek, ali i raspojasali entuzijazam svakim prijeđenim kilometrom koji nas je približavao glavnom osječkom kolodvoru. Na tom mjestu nas je dočekala uvažena potpredsjednica ISHA-e Osijek Dunja Tomić i kolegica Petra Dragun koje su nas u gostoljubivoj slavonskoj maniri dočekale zagrljajima i razdraganim pogledima. Nije trebalo dugo čekati na novu partiju grljenja budući da su uskoro klizna vrata osječkog kolodvora otkrila dobro mi poznata lica riječkih studenata povijesti. Uto nam se pridružiše i kolege Pavela i Gilić, a nabasaše na nas i stvorenje iz pustinjskih stepa ranog trijasa, mariborski ISHA dinosaur i basist grupe LASYE Domen Kodrič koji je prestao brojati koliko je već ISHA događanja počastio svojim dolaskom. Podijelivši svima zagrljaje i seminarske akreditacije, predsjednica ISHA-e Osijek Sonja Erceg nas je usmjerila k obližnjem hostelu Bugarin u koji su uz mnogo negodovanja bili smješteni i sudionici iz Skopja. Šalu na stranu, odmah valja pohvaliti neočekivano ukusne obroke i udobne krevete koji su nas čekali pri povratcima s naših dnevnih i noćnih aktivnosti. U hostelu smo naišli na još mnogo poznatih lica te sam s radošću promatrao kako se ISHA atmosfera i duh lijepi za moje Splićane, a koja tjera ljude da nikad ne propuštaju ISHA seminare. Večer je bila rezervirana za razbijanje leda u Cadillacu. Nismo glumili eskime u američkom oldtimeru, već smo se našli u istoimenom klubu u kojem smo u zanimljivoj igri upoznavanja stekli nova poznanstva, a iznenađenje večeri su bile karaoke. Iako se toliko pjevalo da je mikrofon ostao bez glasa, to nas nije spriječilo da nastavimo živjeti renesansu u hostelu.

Osječke zore znaju biti hladne, zbog čega smo preskočili izlaženje iz kreveta na doručak te se nesigurno oko 9 i 30 uputili na ceremoniju otvaranja seminara. Uvodno predavanje o vesternizaciji i konzumerizmu u Jugoslaviji popraćeno je brojnim pitanjima i komentarima nakon kojeg je slijedio ručak. Oblizavši usne, ponovno smo se našli pod crjepovima FFOS-a gdje sam ovog puta bio u ulozi eskima koji probija led prezentiranjem svojeg seminara pod naslovom „Ekonomska kriza Jugoslavije 30-ih godina s posebnim naglaskom na Hrvatsku“ u sklopu radionice „Nitko nema pravo odlučivati u ime radnika“, prije čega je voditelj radionice Adam Tuković govorio o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Jugoslaviji. Nakon brojnih pitanja i komentara, pogotovo od strane drugog voditelja radionice Marka Pavelića, na red je došao kolega Tarik Puškar iz Maribora koji je govorio o TAM-u, popularnom „Tamiću“ i njegovim postrojenjima te kolega Ivan Bokšić iz Mostara koji je proveo sociološko-povijesno istraživanje o tome zašto većina ljudi kaže da se u Jugoslaviji živjelo bolje i kakvo je ekonomsko stanje uistinu bilo. Prekoračivši vremenske okvire otišli smo na zasluženi počinak u hostel prije kviza. Na kvizu održanom u klubu Cadillac smo pokazali svoje povijesno (ne)znanje, a kviz je bio uglavnom fokusiran na pitanja o Jugoslaviji. Nakon kviza sljedeća postaja je bila Tvrđa, odnosno Tufna gdje smo ocjenjivali kvalitetu noćnog života u Osijeku.

Sljedećeg dana na red su došle kolegice Petra Medvidović iz ISHA-e Zagreb koja je govorila o poratnim radnim akcijama u Jugoslaviji, Ana Rebić iz ISHA-e Pula koja nas je upoznala sa sinjskom tvornicom Dalmatinka te kolega Dario Ceranić iz ISHA-e Zadar koji je prezentirao ekonomski bankrot Jugoslavije. Na finalnom zaključku smo čuli i o čemu su govorili sudionici u ostalim radionicama te nakon zaključka akademskog dijela seminara smo otišli na diskusiju o revizionizmu u povijesti koja je protekla u uzavreloj atmosferi i brojnim komentarima. Nakon što su nam se dojmovi slegli i trbusi stišali zbog odlične večere u „Makedonki“ slijedila je kruna svakog ISHA događaja – NDP. Radi se o okupljanju tradicionalnih pića i jela iz pojedinih gradova i država kojih uz pjesmu, ples, dubokoumne razgovore i veselje vrlo brzo nestane. Na jednom mjestu su se našli dubrovački, dalmatinski, slavonski, istarski, zagrebački, srpski, slovenski, njemački, poljski, makedonski, hercegovački i mađarski proizvodi koji su nas iznenadili i očarali svojom kvalitetom.

Ni prošle nam noći san nije dolazio na oči, a nadali smo se da će isto važiti i za proizvode od grožđa. Stoga ne čudi da smo se sablaznili kada smo čuli da idemo na izlet u jednu baranjsku vinariju. Neodobravanje je ubrzo splasnulo, već nakon prvih zvukova tamburice iz žica tamburaškog sastava Veritas. Znaju to dobro Baranjci, a evo i mi smo saznali, gdje to leži istina. Uz raznovrstan tamburaški repertoar, roštilj i sva blaga vinarije Aleksandar, odagnali smo jutarnju uspavanost i našli se u kolu. Uistinu prekrasno iskustvo upotpunjeno je historiografskim, glazbenim, ali i neformalnim razgovorima o stanju u pojedinim ISHA sekcijama. Teška srca ostavivši za sobom to kišom okupano baranjsko imanje stigli smo u hostel. Nakon kratke pauze i odmora slijedio je pub crawl. Dobili smo priliku lutati po dalmatinski prepunim lokalima i kafićima te se prisjećati obilja doživljaja proteklih dana. Neki su večer završili u hostelu, a neki do istog stigli tek u jutarnjim satima. Analogno tome su i tempirano gmizali iz svojih soba na doručak i usporeno pakirali svoje kofere znajući kako uskoro druženju dolazi kraj. Odlasci su ovog puta bili bolniji nego inače, no to znači da će ponovni sastanci biti utoliko radosniji. Iako se seminarska družina razdvojila, naša tročlana s početka priče se ponovno sjedinila i proširila za još jednog člana ISHA-e Split, zagriženog hajdukovca Duju. U tako pojačanom sastavu i po logici da su 4 glava pametnije od 3, odlučili smo zaraditi upalu pluća, prehladu i teški kašalj u Gradskom vrtu na utakmici Hajduka i Osijeka. Iako je utakmica obilovala dobrim akcijama, golovima, žutim kartonima i jednim crvenim, izazivali smo prikriveni podsmijeh starijih Osječana zbog našeg konstantnog zapomaganja: „Asti, šta je ledeno!“ Sretni što je utakmica napokon gotova (barem moja malenkost), ostavili smo Duju na kolodvoru budući da nije namjeravao riskirati nedaće ledenog vala koji je već ne samo mirisao u zraku, već gušio naše nježne južnjačke traheje te je otišao za Split. Njegova je odluka, naizgled izdajnička u onom najbanalnijem smislu adolescentskog slenga, ipak bila mudra i ispravna, što će se pokazati već navečer istog dana.

Naša tri junaka su ponovno udarili put Vukovara, a nostalgija se polako prelijevala iz naših čaša. Sve više tišine, sve manje ej sićaš se ono kad smo te plebovski i antijunački, čak i kukavički naručeni voćni čaj obilježili su boravak Viskija i mene u kafiću 032 dok smo čekali da Pane obavi obiteljske dužnosti te se pozdravi s prijateljima i rodbinom. Kada nam se pridružio, predložio je da potrošimo zadnje devize u poznatoj vukovarskoj ćevabdžinici. Našoj neraspoloženosti uz Panove priče i ukusne mesne proizvode je lagano dolazio kraj što je pospješio i lepršajući snježni roj pahuljica. Iako nas je na prvu taj prizor obradovao, naglo pretvaranje nevinog snijega u divlju mećavu, dok smo u Mazdi rezali kroz kišu bijelih padobranaca, natjeralo nas je na razmišljanje o našem povratku kući. Zaključismo kako nam vremenska prognoza nije naklonjena te bi putovanje automobilom kroz snježne okove bilo nerazborita odluka. Budući da smo i Viski i ja imali obaveze na fakultetu, ostajanje u Opatovcu nije dolazilo u obzir. U krajnje ozbiljnoj raspravi o mogućim rješenjima pomislili smo kako će nam volframove niti bolje raditi u opatovačkoj krčmi, koja je to bila u punom smislu riječi. Konsenzus je pronađen te smo odlučili ići sutradan autobusnom linijom do Splita te ostaviti i opet u onom prijašnjem smislu izdati našeg Pančića. Odluka s kojom smo se svo troje teško mirili, ali koja je bila nužna, u tom trenutku zapečaćena je bratimljenjem uz homonim nadimka našeg Marina Viskovića i lake note poput aspirina šumećeg Radio Šida koje je, kao i rad za naš život esencijalnih grijaćih uređaja, prekinuo petnaestominutni nestanak struje koji je u mojoj glavi stisnuo okidač scena iz horora. Jutro smo, na sreću, dočekali živi i bolesni što se čulo iz naših promuklih glasova, kakofoničnog kašlja i reskog šmrcanja. Pojevši zadnje komade kulena i pancete napunili smo energetske ćelije za čišćenje snijega i leda s vjerne Mazde koja nas je dostavila u Osijek. Obavivši predradnje za put sjeli smo po zadnji put na kavu i međusobno si obećali kako ćemo se vratiti kad procvatu u proljeće jabuke, tad ćemo se sjetit jedne divne pustolovine. Emocionalni rastanak na kolodvoru od Pančića i od naših deviza vratio nas je opet na staze nostalgije i čeznutljivosti za Slavonijom koju smo uskoro ostavili iza sebe, ali tek za neko vrijeme, jer nema sumnje da ćemo se, kao i jednog dana svi oni irski i njemački trbuhozborci, vratiti i sterati široke međuušne polumjesece s klasom žita među svojim i svežnjem Radića među tamburičinim zubima te uz vagonaško-bećarski mentalitet svjedočiti povijesnu obilježenost i pritrujenost tog kraja.

autor: Blaž Ševo

foto: ISHA Osijek 

• Prethodno
• Sljedeće