Život tijekom opsada

Raspisavši natječaj za dodjelu sredstava za organiziranje konferencija s temom „History that is not history yet“, EUROCLIO (European Association of History Educators) je zainteresirao brojne ISHA sekcije unutar i izvan područja bivše Jugoslavije. Preciznije, EUROCLIO je ciljao na obradu tema iz doba postjugoslavenskih ratova te je svakoj sekciji nudio pokrivanje troškova organizacije konferencije na tu temu u visini do 500 eura. Budući da se, nažalost, naša sekcija nije našla među 10 odabranih sekcija koje će biti financijski potpomognute za organiziranje takvog događaja, preostalo nam se pripremiti i dolaskom počastiti članove ISHA-e Osijek koji su dobili potporu EUROCLIO-a te organizirali konferenciju pod nazivom „Život tijekom opsada u Domovinskom ratu“. Iako je fokus konferencije bio primarno na opsadama u njihovom denotativnom značenju, prijave su sadržavale tematsku raznolikost i prije svega interdisciplinarnost što se pokazalo na samom seminaru. No, krenimo od početka.

Dvanaesti i trinaesti je prosinca u kalendarima četvorice naših članova Duje Pavele, Luke Markovića, Zvonimira Šegvića i Blaža Ševe bio odavno rezerviran za osječku konferenciju koja je privukla studente iz cijele Hrvatske, ali i članicu ISHA-e Skopje koja je zahvaljujući dobrim vezama s Osječanima potegla iz zemlje gdje vječno sunce sja. U jukstapoziciji s Milićevim serijalom „Idemo na sjever“ fantastična je četvorka s mora krenula put, kako su nas plašili, ledenog Osijeka. Kako svi veliki putnici lako zaboravljaju negativne stvari i više ističu one pozitivne tako ću i ja izostaviti komplikacije i nerviranja s busevima i prijevozom te naglasiti sjaj u dječjim očima prilikom izlaska iz Svetog Roka i tople snježne ličke pljuske koji se, vjerujem po obrnutoj analogiji, primjećuje u očima kontinentalaca kad nakon cijele godine izvire iz onog malog džombastog kliškog tunela i ugledaju manje ili više plavi Adriatik sa zabrinjavajuće velikim brojem prosutih nastambi za nesplićane u njegovom – čak ne okruženju u prvotnom smislu riječi, već okruženju u smislu opsade što je razmišljanje koje nas na neki način trasira do teme konferencije. Prošavši kroz idiličnu ličku pustoš, naletjeli smo na mezopotamski grad Karla Habsburškog te primijetili znakovitu mutaciju iz ponositih ličkih jela i smreka u ponosite karlovačke industrijske dimnjake. Rastanak s A jedinicom donio je nove prijevozne brige te smo na druženje s A tricom krenuli u različito vrijeme različitim autobusima. Epilog tog dana obilježenog dvostruko rimovanim redovima sjedala nije se nazirao, ali je lice potpredsjednice ISHA-e Osijek Dunje Tomić koje nas je dočekalo na najljepšem hrvatskom kolodvoru sugeriralo da će epilog biti zadovoljavajući. Kako je Zvonimir stizao tek sat i pol nakon nas, odlučili smo odmah s našim osječkim kolegama razmijeniti kulturne specifičnosti te otišli na kavu (pivo). Početna euforija je dala naslutiti kako će ovo biti fenomenalno iskustvo za mene, kao i mamac kolegama koji su se po prvi put našli na nekoj ISHA konferenciji. Uvjerivši se da je Zvonimir stigao u jednom komadu, nazvali smo taksi i glumili gospodu za 20 kuna. U priči s lokalnim vozačem saznali smo o stanju na osječkom transportnom tržištu, problemu iseljavanja i za nas misterioznom poštivanju prometnih znakova, pješačkih prijelaza i semafora. Četiri tovara su bila smještena upravo kod Dunje na čijem gostoprimstvu ni ovom prilikom ne zaboravljam zahvaliti. Na razini kulturne razmjene je došlo do izjednačenja jer je su Dunja i njezina prijateljica Marija za nas pripremile čobanac čije sam kvalitete – po njihovoj interpretaciji – samouvjereno pokvario direktno ga pomiješavši s kiselom turšijom. Slegnuvši ramenima i progutavši taj biser slavonske gastronomije, ponudio sam kolegama široku paletu za ismijavanje u budućnosti. Nakon večere slijedilo je uljepšavanje naših radova te međusobno konzultiranje. Duje je obradio opsadu Šibenika, Luka atmosferu u Splitu u ratnim godinama, Zvonimir se bavio vojnim aspektima i ulogom HOS-a u obrani Škabrnje, dok sam ja govorio o doživljaju rata u Segetu Donjem okrenuvši motiv opsade za 180 stupnjeva. Raspalivši grijaće aparate na maksimum zaklopili smo oči i nestrpljivo iščekivali sutradan. Izašavši iz tradicionalne trenirke i uskočivši u košulju učinio sam od sebe čovjeka te zajedno s ekipom ISHA-e Split krenuo do ulice Lorenza Jägera 9. Ponovno je vozač taksija bio razgovorljiv te nam preporučio i pokoju knjigu koja se bavi tematikom Domovinskog rata. Izašli smo iz taksija te se uvjerili da prijetnje o hladnoći nisu bile bezrazložne te smo cvokoćući uletjeli u dvoranu gdje se u 9 sati održavalo otvaranje konferencije. Glavni organizator, Stjepan Leko, nas je lijepo pozdravio te otvorio konferenciju. Prvi dan su izlagali južnjaci, dok je drugi dan bio rezerviran za kontinentalce. Ograničenje za prezentacije je bilo 15 minuta što se u velikom broju slučajeva pokazalo nedostatnim, pogotovo uz brojna pitanja prisutnih. Led je probio kolega Roko Tadin iz ISHA-e Zadar koji je govorio o svakodnevici Zadra u Domovinskom ratu, a prvi dan je zaključio naš Luka Marković svojom prezentacijom o Splitu u spomenuto doba. Moram kazati kako je bilo divno vidjeti prijatelje iz svih krajeva domovine te saznati o stanju u pojedinim ISHA-ma, kao i upoznati nove ljude kojima jedva čekam ponovno stisnuti ruku. Završetkom akademskog dijela prvog dana uputili smo se u rodni grad glavnog organizatora Stjepana – Vukovar. Posjetivši dvorac Eltz, Vodotoranj, Ovčaru, razne muzeje i smjestivši se u lokalni kafić, razmišljali smo kako je prava šteta što već sutra moramo poći za Dioklecijanov grad. Meditativna sjeta se te večeri raspuknula kao balon od sapunice zahvaljujući čašici viška (i to ne samo konotativnoj) i odličnoj ekipi. Večer je završila u Cadillacu gdje smo se u euforiji međusobno pobratimili, mada se s nekima poznajemo tek nekoliko sati. Evocirat ću bogove ironije te kazati kako smo sljedećeg jutra ustali naspavani i spremni za nove radne pobjede, mirisni i svježi, entuzijastični i hiperaktivni. Drugi dan konferencije započeo je interdisciplinarnim, živim i izričajnim, a neupitno i sebi svojstvenim izlaganjem kolege Ivana Miškulina o Vukovarcima u hrvatskoj ratnoj književnosti, a kolegica Jana Gočevska iz ISHA-e Skopje nam je na odličnom hrvatskom dočarala makedonsku perspektivu rata na području Hrvatske time zaključivši studentska predavanja. Za kraj su nas svojim životnim iskustvima i pričama iz rata počastili spisateljica Ivana Šojat i brigadir Marko Leko, nakon čega je slijedila dodjela poklon-paketa i priznanja. Za vrijeme dodjele smo bili na iglama jer nam je bus kretao za 15 minuta. Ipak, sve smo stigli te se napokon zajedno uputili Zagrebu, odnosno Splitu. Organizatori su nas usput pozvali i na regionalni seminar koji će se održati u ožujku s temom „Yugoslavia revisited“ koji zasigurno nećemo propustiti. Neću pogriješiti ako kažem da nas je sve uhvatila postseminarska depresija koja nas je u kombinaciji s umorom već dostigla u Zagrebu. Vjerujem kako ovo nije zadnji put da sam u Osijeku po akademskoj dužnosti i kako će se veza između ove dvije sekcije produbiti i učvrstiti. Jel' tako lega?

autor: Blaž Ševo

foto: ISHA Osijek

• Prethodno
• Sljedeće