Moravski Hrvati

Provala Osmanlija u 16. stoljeću na teritorij Habsburške Monarhije, uzrokovala je veliki migracijski val hrvatskog stanovništva koje se iseljavalo u sigurnije dijelove Monarhije. U tom su valu naselili područje Gradišća i Moravske te se i danas po tome nazivaju gradišćanski i moravski Hrvati.

Iako neki znanstvenici moravske Hrvate smatraju najsjevernijim ogrankom gradišćanskih, oni su se, za razliku od gradišćanskih, razvijali kao posebna zajednica te ih je, spletom niza povijesnih okolnosti, zadesila teška sudbina. Do sredine 20. stoljeća moravski su Hrvati sačuvali svoj nacionalni identitet u tri sela: Jevišovka/Frielištof, Dobro Polje i Nova Prerava.

Sve do kraja Prvog svjetskog rata Hrvati su se nalazili u istoj državnoj zajednici, Habsburškoj Monarhiji, odnosno nakon 1867. godine Austro-Ugarskoj. No, Prvi svjetski rat donio je raspad toj višenacionalnoj državi te je područje Gradišća najvećim dijelom pripalo Austriji, dijelom Mađarskoj, a dijelom Čehoslovačkoj. Potonjoj je pripala i Moravska, kao češka povijesna pokrajina, u kojoj su, osim Čeha, živjeli i moravski Hrvati i Nijemci. U tri spomenuta sela živjelo je više od 1700 Hrvata, 600 Nijemaca te 236 Čeha. Već je tada započela sustavna bohemizacija preko crkve i škole te su se moravski Hrvati približili Nijemcima u znak otpora. No, moravski su Hrvati bili trojezični. Govorili su moravskohrvatski, češki i njemački jezik, upravo zbog sredine u kojoj su živjeli. Moravskohrvatski uvelike se razlikuje od današnjeg hrvatskog standardnog jezika te je riječ o čakavskoj ikavici s velikim brojem bohemizama i germanizama zbog jezičnih utjecaja okolnog stanovništva.

Hitlerovim pripajanjem Sudeta 1938. godine i raspadom Čehoslovačke, moravska su se sela našla pod njegovom vlašću te su tijekom Drugog svjetskog rata provođenjem mobilizacije i oni bili prisiljeni sudjelovati u ratu na strani Nijemaca. Ta je činjenica poslužila češkim poslijeratnim vlastima, kako demokratskim, tako i Komunističkoj partiji, kao povod za raseljavanje moravskih Hrvata. Benešovim dekretima Nijemci su protjerani iz cijele tadašnje Čehoslovačke, dok su moravski Hrvati raseljeni u više od 100 sela sjeverne Češke (1946./7. i 1948. te 1950., a raseljavanje je trajalo do 1953. godine) te im je oduzeta sva imovina. Na njihova su imanja naseljeni povratnici iz Bugarske, uglavnom Slovaci te Česi. U navedenim je selima ostalo svega nekoliko desetaka Hrvata koji su bili u ženidbenim vezama s Česima. Tako da je proces asimilacije brzo djelovao. No, svoje su običaje i pjesme uspjeli sačuvati okupljajući se u različitim selima na svetim misama.

Demokratskim promjenama 1989. godine te raspadom Čehoslovačke, Hrvati su 1991. godine formalno priznati nacionalnom manjinom u Češkoj Republici. Godine 1999. tadašnji predsjednik češke vlade, Miloš Zeman, javno se ispričao istaknuvši da je „iseljenje Hrvata bio čin politički motiviranog nasilja“. Godine 1990. hrvatska je manjina u Češkoj osnovala Udruženje građana hrvatske narodnosti u Češkoj Republici/Sdružení občanů chorvatské národnosti v ČR sa sjedištem u Brnu koje je i najzaslužnije za očuvanje moravskohrvatskih tradicija, prvenstveno preko „kiritofa“ ili Dana hrvatske kulture koji se u njihovoj organizaciji obilježava prve nedjelje u rujnu svake godine u Frielištofu/Jevišovki.

O današnjoj situaciji moravskih Hrvata autorica teksta imala je priliku razgovarati s potpredsjednicom Udruženja, Lenkom Kopřivovom, koju je upoznala u Pragu, a kojoj je postavila pitanja poput trenutnog stanja moravskohrvatskog, koliko ga mladi govore, na koje poteškoće nailaze, u kakvom su odnosu s trenutnim češkim vlastima, kakva im je suradnja s Hrvatskim veleposlanstvom u Češkoj, Republikom Hrvatskom te gradišćanskim Hrvatima te na čemu trenutno rade? Kopřivova je istaknula kako je moravskohrvatski, nažalost, ugrožen te kako mladi uglavnom govore češki, a moravskohrvatski govore uglavnom stariji. Stanje se poboljšalo ulaskom Češke u Europsku uniju zbog njezinih zakona o nacionalnim manjinama, no pitanje povrata imovine još uvijek nije riješeno. Lenka govori kako svojim moravskim dijalektom, tako i standardnim hrvatskim jezikom, na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu završila je rusistiku, a tečna je govornica i njemačkog jezika. Moravska je Hrvatica po majci. Istakla je kako imaju veliku potporu hrvatskih vlasti te veleposlanstva, te da se oni i gradišćanski Hrvati međusobno posjećuju i odlaze jedni drugima na festivale i konferencije. U Frielištofu djeluje Dom hrvatske kulture koji je 2008. godine otvorio tadašnji predsjednik Vlade RH, Ivo Sanader, a u pripremi je Muzej moravskih Hrvata koji će biti interaktivan te bi trebao biti otvoren sljedeće godine. Potpredsjednica Udruženja objasnila je i kako izgleda kiritof: nakon svete mise, zbor pjeva njihove tradicionalne pjesme „jačke“ te se prezentiraju narodni plesovi. U tadašnjem je razgovoru istaknula i da pokušavaju očuvati jezik, tj. sačuvati leksičko blago. Lenka je snimila intervjue koje je provodila sa starijim moravskim Hrvatima čijim bi se pretipkavanjem i izdvajanjem riječi, trebao dobiti rječnik moravskohrvatskog jedako kao što svoj rječnik imaju gradišćanski Hrvati. U organizaciji Udruženja u Pragu se tada odvijao i koncert moravskih Hrvata čije je pjesme izveo praški pjevački zbor Praški fržoni. Na Lenkin je poziv autorica ovog teksta tome i prisustvovala. Ovdje možete vidjeti nekoliko fotografija s koncerta i ovogodišnjeg kiritofa, a našim moravskim Hrvatima želimo puno uspjeha u daljnjem radu i očuvanju moravskohrvatskog jezika.

autorica: Anamarija Bašić

foto: Udruženje građana hrvatske nacionalnosti u Republici Češkoj

• Prethodno
• Sljedeće