Propast srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva
Propast srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva veoma je zanimljiva, ali i prilično konfuzna povijesna tema kojom su se bavili brojni znanstvenici. Profesionalni povjesničari potrošili su tisuće listova papira pišući o padu Bosne, ali i dan-danas postoje brojne nesuglasice, posebno kada se radi o uzrocima njena pada u neprijateljske ruke. Mavro Orbini i Ivan Frano Jukić smatrali su kako su glavni razlozi pada nesloga velikaša i smrt pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša.
Franjo Rački nije dijelio njihovo mišljenje nego je uzroke tražio u vjerskim nemirima koji su potresali Bosnu u 14. i 15. st. U novije vrijeme spominju se i drugi uzroci kao što su: opremljenost i brojnost osmanske vojske, loši potezi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, izdaja branitelja Bobovca… U nastavku rada prikazat ću ukratko „svoje“ viđenje vladavine posljednjega bosanskog kralja te „svoje“ viđenje pada Bosne u ruke Osmanlija.
Bosna za vladavine Stjepana Tomaševića (1461. - 1463.)
Stjepan Tomašević na kraljevskom prijestolju naslijedio je svoga oca Stjepana Tomaša 1461. godine. Odmah po dolasku na vlast uspostavio je iznimno dobre veze sa papom Pijem II. koji je bio veliki zagovornik križarske vojne protiv Osmanlija. Tomašević je od pape po svome poslaniku zatražio kraljevsku krunu, čemu je papa i udovoljio. Tako u Bosnu početkom studenoga 1461. godine stižu papini poslanici koji obavljaju krunidbu Stjepana Tomaševića za bosanskog kralja. M. Ančić ističe kako je: „Čin dobivanja nove krune izravno iz Rima značio, preveden u jezik pučke simbolike onoga doba, postavljanje zahtjeva za punom političkom samostalnošću Bosanskoga Kraljevstva u odnosu na Krunu Sv. Stjepana…“. Tako je papina kruna Stjepana Tomaševića dovela u sukob s njegovim „gospodarom“ ugarsko-hrvatskim kraljem Matijašem Korvinom. Papa je tek tada uvidio kako bi kruna mogla donijeti više štete nego koristi bosanskom kralju. Pio II. stoga počinje raditi na pomirenju kralja Tomaševića i kralja Korvina u čemu je djelomično i uspio. Naime, dva kralja su se formalno izmirila, tako što je Tomašević Korvinu isplatio izdašnu svotu novca, te na njegov zahtjev otkazao uobičajeno plaćanje danka sultanu. Otkazivanjem danka sultanu Tomašević je želio kralju Korvinu staviti na znanje kako politička samostalnost u odnosu na Krunu Sv. Stjepana ne znači i približavanje Osmanlijama. Sultan je, s druge strane, otkazivanje danka shvatio kao ozbiljnu uvredu zbog čega je odmah otpočeo s pripremama za vojni pohod na Bosnu.
Iz gore izloženoga možemo zamijetiti kako je mladi i neiskusni kralj Stjepan Tomašević povukao veliki broj pogrešnih poteza odmah na početku svoje vladavine. U opasnosti od Osmanlija povezao se sa papom Pijem II. i zatražio krunu, koja ga je dovela u sukob s „gospodarom“ Matijom Korvinom, najbližim vladarom koji mu je mogao priteći u pomoć u slučaju sultanova napada. Nakon toga se tek formalno izmirio s Korvinom isplativši mu veliku svotu novca koji je u slučaju napada mogao upotrijebiti za obranu od Osmanlija. Naposljetku je izazvao i samoga sultana uskrativši mu danak. Matija izmirenje, izgleda, nije uopće ozbiljno shvatio i nije se pretjerano brinuo za probleme bosanskoga kralja. Vjerojatno mu je još uvijek zamjerao krunidbu. Papa Pio II., s druge strane, za svoga pontifikata nikada u stvari nije ni uspio organizirati neku križarsku vojnu protiv Osmanlija. Pokušaj dogovaranja križarske vojne na saboru u Mantovi 1459. godine završio je bez uspjeha. Papa je nakon toga sabora bio razočaran, pa je u očaju čak napisao „Pismo sultanu Mehmedu II.“ koje, međutim, nikada nije poslano naslovniku, a kojim ga je pozvao da napusti islam, da se krsti i prihvati krunu Istočnoga Rimskog Carstva. Tako se Stjepan Tomašević našao na udaru jedne od najmoćnijih sila toga vremena bez prave potpore.
Osmansko osvajanje Bosne 1463. godine
Stjepan Tomašević s vremenom je shvatio kako stvari izmiču njegovoj kontroli. Našavši se pred ponorom odlučio se na pokušaj izmirenja sa sultanom Mehmedom II. U drugoj polovici 1462. godine šalje svoje poslanike na sultanov Dvor te traži uspostavu mira na petnaest godina obećavši kako će ponovno plaćati danak koji je Mehmedu II. nedavno uskratio. Sultanovi savjetnici, prema pisanju Konstantina Mihailovića, tada smišljaju diplomatsku varku. Bosanskim poslanicima obećaju novo primirje, a istodobno pokreću opsežne vojne pripreme za napad na Bosnu. Sultan je čak, kako bi prikrio stvarne razloge vojnih priprema, puštao u optjecaj i razne dezinformacije, pa je tako spremio svoga poslanika hercegu Stjepanu, tražeći od njega topove i drugu opremu potrebnu za njegov navodni pohod na Dubrovnik.
Tomašević je nešto kasnije, preko svoga poslanika koji je boravio u Mlecima u veljači 1463. godine, ipak saznao kakve su stvarne namjere sultana Mehmeda II. U takvim okolnostima morao je brzo reagirati i spremiti zemlju za obranu. Odmah je poslao svoje izaslanike u Dubrovnik, Albaniju, Mletke i Ugarsku, gdje su kršćanske vladare molili za pomoć u ljudstvu i vojnoj opremi. Izaslanstva su se najčešće vraćala bez konkretne pomoći. Samo su Mlečani i Skenderbeg iz Albanije bili spremni pomoći obranu Bosanskog Kraljevstva.
Prethodnica osmanske vojske pri osvajanjima na Balkanu u 15. stoljeću bili su fanatični derviši. Njihova glavna zadaća bila je upoznati stanovništvo neosvojenih zemalja Balkana s novom, moćnom vjerom koju sa sobom donose Osmanlije. Kako bi dokazali moć svoga Boga, oni su se ritualno probadali iglama kroz obraze, kroz trbuh i kroz vrat, a da im se pri tome ne bi prolila ni jedna kap krvi. Ovakav ritual u očima, najvećim dijelom neukog stanovništva zasigurno je izazivao strah i nevjericu. Nakon derviša u zemlju bi provalila brojna i dobro organizirana vojska koja bi u potpunosti pokorila zemlju. Tako je vjerojatno bilo i u Bosni.
U svibnju 1463. godine Osmanlije su s ogromnom vojskom napale Bosnu koja je, prema Konstantinu Mihailoviću, brojala 150 000 ljudi. S druge strane, Stjepan Tomašević nije raspolagao vojskom većom od 40 000 ljudi. Veliki vezir Mahmud-paša 19. svibnja našao se pred tvrdim gradom Bobovcem koji autor djela „Povijest Mehmeda Osvajača„, Dursun-beg, naziva „predstražom države Bosne“. Ranije se vjerovalo kako je Bobovac pao zbog izdaje zapovjednika utvrde, „patarena“ Radaka. Ovakvo tumačenje išlo bi u prilog tezi Franje Račkog koji je uzroke pada Bosne tražio u vjerskim nemirima u 14. i 15. stoljeću. Priča o Radakovoj izdaji kasnije je odbačena ponajprije zahvaljujući istraživanjima Marka Šunjića. Naime, on je u zadarskom arhivu pronašao, a zatim i objavio kopije izvješća što ih je za vrijeme osmanskog osvajanja Bosne u Mletke slao trogirski knez. U tim izvješćima se ističe kako branitelji Bobovca pružaju junački otpor. Osim ovoga dokumenta i Konstantin Mihailović u svojim „Uspomenama“ spominje kako su se pod Bobovcem izlijevali topovi, što zasigurno ne bi bilo nužno da se grad predao bez otpora. Nakon pada Bobovca, poče grad za gradom padati u ruke Osmanlija. Stjepan Tomašević povuče se prvo u Jajce, a zatim u Ključ. Tamo ga je stigla turska prethodnica, vođena Mahmud-pašom. Ovaj sultanov paša obeća bosanskom kralju spasiti život ako se preda i ako naredi preostalim gradovima u Bosni predaju. Stjepan Tomašević, uzdajući se u sultanovu milost, predade se Mahmud-paši, te svim gradovima Kraljevstva naredi da se predaju. Sultan se teško mirio s Mahmud-pašinim obećanjem. Želio je jednom zauvijek ukloniti bosanskoga kralja pa se stoga posavjetovao sa Šejh-ul-islamom Ali Bestanijem. On mu izdade fetvu po hadisu koja glasi: „Ne dajte da vas zmija ujeda dva puta iz iste rupe“. Ova fetva poslužila mu je kao osnova za pogubljenje Stjepana Tomaševića. Njegovom smrću prestalo je postojati srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo.
autor: Darko Radić
