Održano izlaganje: „LAV, KUNA I EURO: od leopardovih glava do rogova satira“

Prošli tjedan (utorak, 17. siječnja) u Splitu je održano izlaganje pod naslovom: „LAV, KUNA I EURO: od leopardovih glava do rogova satira“ (predavač: Mate Božić, mag. educ. phil. et hist.). Izlaganje se održalo u prostorijama splitskog Filozofskog fakulteta u organizaciji Udruge bivših studenata i prijatelja Filozofskog Fakulteta u Splitu - Alumni FFST, a riječ je o nastavku izlaganja heraldičke tematike o elementima grba Republike Hrvatske („Šahirana polja Hrvatske od Krbavske bitke/1494. do Markova trga/1990.“; Mate Božić) održanom sredinom lipnja (15. lipnja) u organizaciji iste Udruge i u prostorijama iste splitske sveučilišne ustanove.

Nakon lipanjskog razlaganja začetka simbolike i raznolikih mijena hrvatskog grba sa šahiranim poljima kroz prošlost, ovoga puta tematiziran je nastanak, simbolika i uporaba pet heraldičkih znamenja iz stilizirane krune grba Republike Hrvatske: tzv. „najstarijeg grba Hrvatske“, Dubrovnika, Dalmacije, Istre i Slavonije.  Naime, kao što je detaljno obrazloženo u monografiji i sveučilišnom udžbeniku „HRVATSKI GRBOVI geneza, simbolika, povijest“ objavljenom početkom 2021., tijekom ovog izlaganja Mate Božića - koautora navedene monografije, od navedenih heraldičkih znamenja najstarijeg je postanka svakako grb s leopardovim glavama na plavom polju (tj. današnji grb Dalmacije). Tako se moglo čuti da prve tragove heraldičke uporabe tih simbola, u kontekstu službenog znamenja hrvatsko-dalmatinskih hercega, nalazimo već sredinom 13. stoljeća. Međutim, dok je taj grb isprva bio vezan uz jednu osobnu funkciju, svoj značaj prvog službenog zemaljskog heraldičkog znamenja svih zemalja od Drave do Jadrana (tj. srednjovjekovnog Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije uključujući i srednjovjekovno „Slovinje“ – današnje sjeverozapadne krajeve Hrvatske) stječe tek u vrijeme Žigmunda Luksemburškog početkom 15. stoljeća. Nakon kratkotrajne izmjene u luksemburšku „inačicu“ sa crvenim štitom i lavljim glavama, uporaba toga  grba u heraldičkom i teritorijalnom vidu ustaljuje se u vrijeme Matijaša Korvina.

Međutim, nakon Korvinove smrti dolazi do perioda borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje između aktualne dinastije Jagelovića i pretenzijske kuće Habsburgovaca. U tom kontekstu dolazi do pluralizacije hrvatskih zemaljskih znamenja. Naime, Jagelovići 1496. sebi odanom plemstvu „Slovinja“ dodjeljuju grb Kraljevine Slavonije s kunom između dvije rijeke, pri čemu je u tom heraldičkom liku zapravo bio sadržan preoblikovani drevni prikaz lava u hodu hrvatsko-dalmatinskih hercega - kakav nalazimo na hrvatskim frizaticima (od kraja 12. st.) i slavonskim banovcima (od prve polovice 13. st., pa do druge polovice 14. st., a možda i početka 15. stoljeća). To je heraldičko znamenje sve do sredine 19. st. imalo značaj službenog grba triju Kraljevine, odnosno njihovih ostataka: Hrvatske, Dalmacije i Slavonije – nasuprot šahiranom grbu Hrvatske i grbu Dalmacije s leopardovim glavama koji su u tom periodu bili službeno korišteni kao „sporedni“ državni grbovi. Primjerice, na „Škrinji privilegija kraljevine“ izrađenoj 1643. godine grb s tri leopardove glave uopće nije prikazan. 

S druge strane sredinom 19. stoljeća, uz tri tradicionalna grba (Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), na instalacijskoj zastavi bana Josipa Jelačića (kao i jednog od njegovih nasljednika bana Josipa Šokčevića) središnje mjesto zauzima četvrti grb – sa srebrnim polumjesecom i zvijedom na crvenom polju. Riječ je o znamenju koje je tijekom 19. stoljeća osobito popularizirao Ljudevit Gaj, odnosno nacionalni Ilirski pokret. Naime, taj je simbol Gaj „prepoznao“ kao grb „svih Ilira“ preuzevši ga iz Vitezovićeve heraldičke preradbe najstarijeg hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića s kraja 16. stoljeća. U vrijeme svoga izvornog nastanka (posljedna četvrtina 16. st.) to je znamenje predstavljalo heraldičko-simbolički prikaz Djevice Marije s djetetom Isusom u naručju, koji je inače bio prisutan i na naličju novca ugarsko-hrvatskih vladara još od Korvinova doba. Početna katoličko-protuosmanlijska simbolika toga grba je u Gajevo doba, zahvaljujući popularnosti i utjecaju Ilirskog pokreta, sasvim pogrešno tumačena u svjetlu pogansko-narodne baštine „Ilira“ antičkog i ranosrednjovjekovnog doba te je tako bila izmijenjena u „sveilirskom“ (tj. sveslavenskom) nacionalnom smjeru. Međutim, nakon što je ilirski nacionalni pokret doživio krah u drugoj polovici 19. st., heraldička simbolika polumjeseca i zvijezde, koju su ilirci na razne načine i u širokom opsegu ustrajno popularizirali, bila je oko 1900. godine u zagrebačkim akademskim krugovima iznova protumačena u već tada dominantnom hrvatskom nacionalnom duhu, tj. kao najstariji grb „Kraljevine Hrvatske“, a prepoznat na rijetkim primjerima novca hercega Andrije s kraja 12. stoljeća. Ta se neutemeljena tvrdnja od tada često nekritički prenosila u raznim djelima hrvatskih povjesničara i heraldičara 20. stoljeća sve dok nije našla svoju heraldičku primjenu u prvom štitiću stilizirane krune današnjeg grba Republike Hrvatske krajem 1990. godine i to u svojstvu tzv. „najstarijeg grba Hrvatske“, iako je riječ o očiglednom falsifikatu i povijesnoj netočnosti.

Naposljetku, na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće nailazimo i na prve tragove simboličkog oblikovanja današnjeg grba Istre. Tako, počevši od grba iz sredine 16. st. koji sadrži tek naziv „Isterreich“ (na njemačkom jeziku), u drugoj polovici 16. stoljeća i početkom 17. stoljeća nastaje više zemljopisnih karata najvećeg hrvatskog poluotoka s višejezičnim nazivima Istre popraćenima glavama rogatih satira. Naime, kako se tijekom izlaganja imalo prilike čuti, u anagramu „ISTRA – SATIR“ mogao bi se kriti ključ tumačenja zašto se pojam „Istra“ u kartografskim djelima druge polovice 16. i početka 17. stoljeća vezivao uz prikaze rogatih satira, da bi naposljetku ta mitološka bića u posljednjoj četvrtini 17. st. konačno bila zamijenjena rogatim četveronožnim likovima jarca ili koze – u svojstvu heraldičkog zemaljskog znamenja cjelokupnog istarskog poluotoka, bez obzira na njegovu tadašnju teritorijalnu razdiobu na habsburški i mletački dio.

Tijekom druge polovice 17. stijeća, točnije oko 1684., nalazimo i prve primjere prikaza dubrovačkog grba u specifičnoj varijanti s plavim i crvenim gredama. Naime, to je višestoljetno heraldičko znamenje dubrovačke komune (u upotrebi još sredinom 14. st.), isprva bilo korišteno u svojstvu znamenja Anžuvinaca kao aktualnih ugarsko-hrvatskih kraljeva i dubrovačkih suverena, odnosno u obliku štita s osam crveno-srebrnih greda. Međutim, tijekom stoljeća srebrne grede dubrovačkog grba su se (kao i u slučaju istovjetnog grba Ugarske) počele popularno-humanistički tumačiti kao heraldički prikaz dubrovačkih „rijeka“. Prvi takav izričiti primjer tumačenja grba Dubrovnika zabilježen je 1617., a takvoj interpretaciji pridonijeli su i onovremeni prikazi najpoznatijeg grba Dubrovačke Republike prisutni u arhitekturi, gdje su „srebrne“ grede bile ispunjene klesanim valovitim linijama. Naposljetku, iz 18. stoljeća datira cijeli niz ilustracija dubrovačkog grba s crvenim i plavim (umjesto srebrnim) gredama, dok je današnji prikaz istoga znamenja u stiliziranoj kruni grba Republike Hrvatske – plavi štitić s dvije crvene grede – također povijesno neutemeljen (kao i u slučaju tzv. „najstarijeg grba Hrvatske“), jer nije poznato da se takav grb, u dugoj povijesti dubrovačke komune/republike, ikada koristio!

Poseban dio izlaganja bio je posvećen uporabi životinjskih likova na novcu koji se koristio u hrvatskim krajevima kroz prošlost, počevši od već spomenutih lavljih prikaza na hrvatskim frizaticima i slavonskim banovcima od 12. do druge polovice 14./početka 15. st. – koji su se u dosadašnjoj literaturi pogrešno tumačili kao životinjski likovi kune! Međutim, porez koji se tim novcem plaćao tijekom srednjeg vijeka doista se nazivao „marturina“ ili kunovina (jer se izvorno plaćao kunskim kožicama), pa nije čudno što su pučkim tumačenjem i likovi lava u hodu na tom novcu s vremenom bili prepoznati kao prikazi kune. Tim više što tadašnjem hrvatskom puku stvarni lik lava kao takvog uopće nije bio poznat. Tome je svjedočanstvo i znakoviti tekst grbovnice kralja Vladislava dodijeljen plemstvu Kraljevine Slavonije 1496. godine.

Dok su „kune“, točnije kunske kožice, zabilježene kao platežno sredstvo još u ranom srednjem vijeku (primjerice u 11. st. na prostoru današnje Ukrajine), istoimena valuta (s likom kune na kovanicama) je na području Hrvatske uvedena tek početkom II. svjetskog rata odnosno uspostavom ND Hrvatske, a dijelila se na 100 banica. Također, na partizanskom području u izdanju ZAVNO Hrvatske, ili po njegovu odobrenju, bile su tiskane novčanice s nominalama u kunama ili usporedno u kunama i drugoj valuti (starojugoslavenskim dinarima, talijanskim lirama). Po završetku II. svjetskog rata tadašnju kunu je zamijenio novi jugoslavenski dinar. Međutim, tijekom procesa stjecanja neovisnosti moderne Republike Hrvatske od SFR Jugoslavije, jugoslavenski dinar je potkraj 1991. zamijenjen „hrvatskim dinarom“ kao privremenom valutom, a 30. svibnja 1994. ta je valuta bila konačno zamijenjena „hrvatskom kunom“ (također s likom kune na kovanicama, a dijeli se na 100 lipa) kao stalnim novcem - odnosno službenom državnom valutom sve do 1. siječnja 2023. Također, od početka 2023. godine na naličju hrvatske kovanice jednog eura (kao nove službene valute Republike Hrvatske) ponovno se nalazi lik kune (kao i na kovanicama 1941.-1945./1994.-2022.), odnosno riječ „Hrvatska“ i 2023. – kao godina uvođenja eura. Tako je prigodnim osvrtom na modernu i aktualnu monetarnu povijest Hrvatske završeno cjelokupno predavanje „LAV, KUNA I EURO: od leopardovih glava do rogova satira“ održano na Filozofskom fakultetu u Splitu povodom 31. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Uz javno izlaganje održano prošloga tjedna, navedenu tematiku o nastanku, simbolici i povijesti hrvatskih grbova (u cijelosti ili djelomično) Mate Božić je u proteklom periodu predstavio i kroz sljedeća predavanja održana:

8. svibnja, 2018. – Split: „Nastanak hrvatskih grbova: Podrijetlo, povijest i simbolika od 13. do početka 16. stoljeća“, Filozofski fakultet u Splitu (izlaganje u okviru kulturne manifestacije „Kliofest 2018.“)

7. lipnja, 2018. – Split: „Nastanak i simbolika najstarijih hrvatskih zemaljskih grbova“, Filozofski fakultet u Splitu (javno izlaganje u suorganizaciji Udruge „Toma Arhiđakon“ i Hrvatskog plemićkog zbora – splitski ogranak)

18. lipnja, 2018. – Zagreb: „Najstariji hrvatski zemaljski grbovi“, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića (tribina u organizaciji Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva)

8. listopada, 2018. – Klis: „Najstariji hrvatski zemaljski grbovi“, Knežev stan kliške tvrđave (izlaganje u okviru manifestacije oživljene povijesti „Krunom hrvatskih vladara“ Solin-Klis 2018.)

13. prosinca, 2018. – Split: „Zemaljski grbovi i vojno znakovlje hrvatskih jedinica I. svjetskog i Domovinskog rata“, Sveučilišna knjižnica u Splitu (izlaganje u okviru manifestacije „Nedovršeni milenij – od II. splitskog crkvenog sabora do završetka Velikoga rata“ Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“)

8. listopada, 2019. – Klis: „Zemaljski grbovi i vojno znakovlje hrvatskih jedinica I. svjetskog i Domovinskog rata“, Knežev stan kliške tvrđave (izlaganje u okviru manifestacije oživljene povijesti „Krunom hrvatskih vladara“ Solin-Klis 2019.)

28. svibnja, 2021. – Solin: javno izlaganje „Nastanak hrvatskih zemaljskih grbova“, Teatrin Gradske knjižnice Solin – održano prigodom nadolazećeg Dana državnosti

15. lipnja, 2022. – Split: „Šahirana polja Hrvatske od Krbavske bitke/1494. do Markova trga/1990.“, Filozofski fakultet u Splitu (javno izlaganje u organizaciji Udruge bivših studenata i prijatelja Filozofskog Fakulteta u Splitu - Alumni FFST) – održano prigodom 32. godišnjice uklanjanja elemenata totalitarne socijalističke simbolike iz okvira hrvatskog državnog znamenja

3. studenoga, 2022. – Kaštela: „Hrvatski grbovi – geneza, simbolika, povijest“, Nadbiskupska palača u Kaštel-Sućurcu (izlaganje u okviru kulturne manifestacije „Mjesec hrvatske knjige“ 2022., tj. programa „Tjedna povijesti u Mjesecu hrvatske knjige“ Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“)

Mate Božić

• Prethodno
• Sljedeće